Kratka je priča ograničena brojem riječi, ali i opsegom teme kojom se u priči "stižemo" baviti. Problemi na koje pri pisanju najčešće nailazimo odnose se upravo na ta ograničenja. Ponekad odlutamo pa pišemo o detaljima koji su za priču nebitni. Druga je pak krajnost kada ne kažemo dovoljno da bismo čitatelja zainteresirali za ono što se našem glavnom liku zbiva.
Kako si pomoći kada se malo pogubimo?
Razmislite o priči na dvije razine i pokušajte u po jednoj rečenici definirati:
1. ono što se doslovno u priči događa (npr. lik se vraća s posla, udara ga auto)
2. ono što se događa "ispod površine" (npr. lik je dekoncentriran jer ga je ostavila žena ili se posvadio s kolegom na poslu, možda ga je nečija reakcija podsjetila na pokojnu majku i vratila u razmišljanje o djetinjstvu, možda se obično kući vraća drugim putem, ali toga je dana poželio promjenu, zašto? - sve ono što lik čini "živim", a događa se izvan okvira doslovne priče)
Život našeg lika ne počinje i ne završava u našoj priči. Ako razmišljamo o njemu kao nekome "živom" (a trebali bismo jer ne želimo dvoslojne, neuvjerljive likove), važno je znati kako njegove osobine, uspomene, razmišljanja prenijeti čitatelju. Činimo li to kroz atmosferu, opis prostora, opis lika, dijalog? Gdje u našoj priči elementi onoga "ispod površine" moraju biti suptilni, a gdje najočitiji?
Razmislite o pričama koje ste čitali na isti način i proučite kako to slavni pisci rješavaju. Način na koji čitamo priče prvi je korak u promjeni načina na koji ih pišemo.